Drugarstvo

Smatram da je zivotna tema to sto smo svi od nekih godina uglavnom razocarani u prijatelje. Sa slika se stalno smijese neke srecne grupe ljudi(koje vi gledate pomalo ljubomorno se pitajuci kako li tako dobro funkcionisu), a s kim god da se pojedinacno prica, uglavnom se cuje da se sa ljudima nista ne moze dogovoriti i da od ljudi nista ne moze iznenaditi. Ne znam kako su onda ocito svi ljudi u isto vrijeme i zrtve i ti sto povrjedjuju druge.

 

Cinjenica za koju se svesrdno borim je ta da medju ljudima ne postoji nikakva klasifikacija. Iskustva su nam vjerovatno svima odredjena nekim stvarima koje su se desile tokom odrastanja, pa je mene tako vjerovatno obiljezila promjena sredine. Medjutim, cinjenica je i da nikad nisam bila onaj tip iz filmova sto sjedi u zadnjoj klupi sa velikim dioptrijskim naocala, protezama, govornim manama.. Ipak, kroz godine se nekako shvati da se covjek, iako mu prijatelji nikad nisu uradili neoprostivu stvar( ni jedna moja drugarica nije bila s mojim momkom niti su me varali za hiljade evra), osjeca sibano i nekako iznevjereno. Prvo uvidja da je ili previse emotivan ili je prosto nesto drugo po srijedi. Mislim da se onda prelazi na faze inacenja i samoubjedjenja da je 'bolje biti i sam', ali onda se nadodje na onaj citat sa Fejsa da 'od kad si se rijesio svih laznih prijatelja, vise nemas s kim ni kafu popiti'. Onda se, u mom slucaju, ocese i o knjigu Tajna ili neku slicnu ideologiju, pa pocne da se 'prepusta', vjeruje da covjek sve sto zeli vec ima, da se ne treba boriti vec pustiti da stvari idu kako idu. Onda se zadrze neki sadasnji, pa pomiri i sa bivsim prijateljima. Covjek prestane da 'bude posesivan' , da se ljuti zbog stvari zbog kojih se ljutio ranije i zavrsi sa zamaranjem, jer je inace to navodno najveca zivotna mudrost, to da se previse 'ne zamara'. I tako zivot ide, a mislim da opet ne prodje dan da se ne upitam Zasto bas to vece kad su svi znali da sam slobodna, niko nije mogao da izadje. Ili zasto je bas na taj diplomski mog sadasnjeg muza, prije pet godina, jedina drugarica koja je pristala da ide sa mnom ostala samo pola sata jer je 'ranije dogovorila' da se nadje sa svojim sadasnjim muzem u kojeg je bila ludo zaljubljena. Zasto cesto kao da mi daju do znanja da sam nedovoljno zanimljiva u drustvu kad ja realno mislim da sam sasvim u redu.. Grijesim li i ja puno kao i drugi i je li moguce da samo ja znam koliko sam lojalna, kako se prilagoditi, kako se malo zrtvovati? Dani tako prodju u vaganju je li pametno da u vrijeme koje mi bas i ne odgovara odem na tu kafu, jer samo ja iako puno radim uvijek mogu, ja u principu ni ne znam kao svi ostali koje vrijeme mi odgovara, meni je prosto stalo da se vidimo i druzimo..

Dobar blog treba zavrsiti zakljuckom, ali mislim da ce meni trebati zivot cijeli da ovo ili zakljucim ili napisem dobar blog, pa neka ovaj ostane ovakav kakav jeste.